Petra Rodik
Jeremy Rifkin: Biotehnološko stoljeće
Provokativnog naslova, a i sadržaja, ova knjiga otvara mnoga pitanja i probleme vezane uz praktičnu primjenu novih tehnoloških dostignuća. Jeremy Rifkin već je napisao veći broj knjiga (prije ove, četrnaest) o implikacijama primjene novih znanstvenih i tehnoloških dostignuća na društvo i okoliš. Izuzetno je angažiran u javnim debatama o problemima primjene najnovijih tehnoloških dostignuća u praksi. Osnivač je i predsjednik Foundation on Economic Trends u Washingtonu D.C. Na Wharton School of Finance and Commece Executive Education Program predaje o budućim trendovima u znanosti, tehnologiji i globalnoj ekonomiji. Njegov je stav radikalan utoliko što pokušava javno istaknuti i obratiti pažnju na sve one zanemarene, prešućene, nedovoljno istražene, od javnosti sakrivane, negativne i potencijalno katastrofalne posljedice nepromišljenog prihvaćanja i primjenjivanja novih tehnologija.
Biotehnološko stoljeće razmatra utjecaj biotehnologije na okoliš, ljudsko društvo, prevladavajući svjetonazor. Osnovna Rifkinova teza jest da kraj industrijske ere nagovještava novu eru – eru biotehnologije. Odakle, po njemu, to možemo zaključiti? S jedne strane, svijet se suočava sa tri osnovna globalna problema – smanjenjem neobnovljivih Zemljinih rezervi energije, efektom staklenika i smanjivanjem biološke raznovrsnosti. S druge strane, nove tehnologije, u ovom slučaju biotehnologije, predstavljaju primamljivo obećanje rješenja upravo ovih problema. Mogućnosti spajanja dostignuća genetske i računalne revolucije, te sve učestalije primjene laboratorijskih dostignuća u medicinskoj i poljoprivrednoj praksi, otvaraju nove perspektive, ali i nova pitanja.
Smještajući svoja razmatranja u sociološke i ekonomske okvire, problem prijelaza s industrijske prema biotehnološkoj eri Rifkin razjašnjava – strukturalnom analizom – kao promjenu “operativne matrice” do koje dolazi “…kad se udruži nekoliko tehnoloških i društvenih snaga…” (str. 27). Operativna matrica pretpostavlja strukturalne uvjete koji omogućuju njezino funkcioniranje. Ovi uvjeti uključuju kako tehnološku izvedivost, tako i postojanje adekvatnih društvenih uvjeta koji matricu racionaliziraju i podržavaju. On identificira sedam “strukova” nove, biotehnološke, operativne matrice. Na temelju ovakve operacionalizacije problema, Rifkin strukturira svoju knjigu, posvećujući svakom od “strukova” matrice jedno poglavlje. Oni su: 1 rezerva gena postaje sirovinom za buduću gospodarsku djelatnost; 2. priznavanje patenata za gene čini primamljivim njihovo komercijalno iskorištavanje; 3. “globalizacija trgovine i prometa omogućava zasijavanje čitave Zemljine biosfere laboratorijski začetim drugim Stvaranjem” (str. 27); 4. mogućnost promjena ljudske vrste i “nastajanja komercijalno motivirane eugeničke civilizacije” (str. 28); 5. sve veći broj znanstvenih studija koje polaze od sociobiologije i žele potvrditi hipotezu da je ljudsko ponašanje genetski predodređeno; 6. spajanje računalne i genetske tehnologije u “moćnu novu tehnološku stvarnost” (str. 28), i 7. usvajanje predodžbe o prirodi kao kompatibilnoj s načelima biotehnologije, dapače, poimanje biotehnologije kao nečeg što proizlazi iz same prirode.
Odmah je uočljivo da neki od ovih Rifkinovih “strukova operativne matrice” govore o već postojećim tehnološkim mogućnostima i društvenim pojavama (na primjer, sve veći broj sociobioloških studija i patentiranje gena), dok su neki samo hipoteze o budućem razvoju problema (recimo ona o komercijalno motiviranoj eugeničkoj civilizaciji). Stoga biotehnološka era za Rifkina predstavlja projekciju budućnosti, negativnu utopiju. On je stvara na osnovi novootvorenih zloslutnih perspektiva i već zabilježenih negativnih posljedica biotehnologije.
Rifkinova knjiga prije dokazuje da se doista nalazimo na pragu biotehnološkog stoljeća u kojem će se i ljudi i životinje i biljke krojiti prema komercijalno motiviranim prohtjevima, nego što upozorava na potrebu za smišljenom i nadasve opreznom pristupanju biotehnologijama. Upozorava na mogućnost katastrofalnog ishoda ako se bez kontrole biotehnologija i računalna tehnologija udruže s liberaliziranom globalnom trgovinom.
Biotehnološko stoljeće obiluje informacijama koje su mahom zastrašujuće i navode na razmišljanje. Iz toga se može zaključiti da Rifkin problemu prilazi više sa aktivističkog stajališta, potvrđujući svoje teze socioekonomskim argumentima. On zapravo želi informirati čitatelja i potaknuti ga na promišljanje problema, upozoriti ga na ono što se već sada u svijetu zbiva – upravo zbog sveopće ignorancije. Zbog toga već sada primjena biotehnologije sve više izmiče kontroli javnosti i prelazi u ruke neobazrivih monopolista čiji je jedini interes profit.
Zato Rifkin piše ovu knjigu kao upozorenje, kao izazov za promišljanje. Posljednje poglavlje knjige nosi naslov Osobna poruka. Osobnim obraćanjem čitatelju Rifkin još jednom naglašava da su pitanja koja otvara ova knjiga pitanja svakoga od nas. Odgovornost je na ljudima. Može se dogoditi da bude prekasno – ako biotehnologija u potpunosti prijeđe u ruke kapitala. Može se dogoditi da više nećemo imati izbora. Isprva se perspektiva 21. stoljeća kao “stoljeća biotehnologije” može doimati poput SF priče, poput nečega što je daleko i u vremenskim i u prostornim dimenzijama, što nas se u moru svakodnevnih briga i problema ne tiče. Kada bi nekome pričotali dijelove ove knjige zatajivši izvor, stvarno bi mogao pomisliti da se radi o SF-u. Taj isti će čovjek sutra možda otići u dućan i kupiti genetski modificiran kukuruz koji sadrži gen iz bakterije Bacillus thuringiensis kako bi bio otporan na štetnike. Osnova problema i jest ta što on za većinu ljudi – ne postoji. Više od svega, Rifkin nastoji pokazati da problem jest realan i u tome, vrlo dobro poznavajući problematiku, uspijeva.